Divlji duvan, seljački duvan seme (Nicotiana rustica)

Nicotiana rustica je jednogodišnja ili višegodišnja biljka iz porodice Solanaceae poznata kao mapacho u Južnoj Americi, te u Vijetnamu kao thuoc lao. Jako je potentan duvan zbog visoke koncentracije nikotina u listovima, što ga čini jako dobrim organskim pesticidom. Uzgajan je i korišten u Americi dugi niz godina. Prvenstveno je bio cenjen među plemenima, a i sve do dan danas zbog visokog postotka nikotina u svojim listovima koji iznosi 9%, dok kod listova običnog duvana (Nicotiana tabacum) taj postotak iznosi 1-3%. Također sadrži dvostruko više svih alkaloida od običnog duvana, te se često pri pušenju konzumira sa ostalim biljkama kako bi se smanjio sam intenzitet i težina pušenja.

Rečeno je kako se pri pušenju ovog duvana istinski osjeti kako psihoaktivan može biti nikotin. 

Može narasti 1-3m u visinu što zavisi o samom varijetetu i uslovima uzgoja. Karakteriziraju je veliki zeleni lepljivi listovi bogati nikotinom i cvetovi slatkog mirisa koji su najčešće žuti ali mogu doći u belim i zelenim varijantama.

Prirodni se areal roda Nicotiana rasprostire na cijelu Ameriku, a posebno na Ande gde nalazimo 45 vrsta, te dalje na Polineziju i Australiju gde nalazimo 21 vrstu. 

Glavne zastupljene komponente su nikotin, nornikotin i anabazin. Proporcija svakog spoja mnogo varira između vrsta i varijeteta. U manjim se koncentracijama javljaju i piridinski alkaloidi.

Najglavniji alkaloid je nikotin (C10H14N2) koji je prezentiran kao bezbojna uljasta tekućina, jedan od naj jačih biljnih otrova i neurotoksin koji deluje na središnji i periferni živčani sustav. Smrtonosna mu je doza oko 50mg dok ga u duvanu za pušenje (Nicotiana tabacum) ima 1-3%. Simptomi trovanja izazvani dugotrajnim pušenjem su lupanje srca, kronični katar dušnika i bronhija, te na kraju popuštanje srca, koma i smrt. 

U prošlosti se najčešće koristio kao insekticid, dok se danas u te svrhe koriste njegovi derivati.

upotreba: dve komercijalne najzastupljenije vrste ovog roda su Nicotiana tabacum koja se kultivira u toplim područjima i prodaje kao duvan za pušenje i Nicotiana rustica koja se prvenstveno kultivira za svetsku upotrebu kao insekticid. 

Ono bitno i zanimljivo je da se N. rustica upotrebljava u enteogenske svrhe od strane južnoameričkih amazonskih šamana koji je smatraju veoma svetom biljkom, te je koriste samu (tabakerosi) ili u kombinaciji sa drugim biljkama. Kako raste u prašumama, tako i sadrži dvadeset puta više nikotina od uobičajene severnoameričke vrste kao što je Nicotiana tabacum. Drugi su razlozi šamanske upotrebe što biljka sadrži visoke sadržaje MAOI beta-karbolina, te se stoga u nekim delovima prašume koristi kao dodatak psihoaktivnom napitku ayahuasci. 

Kao samog, šamani piju sok listova kao izvor raznih vizija. Ekstenzivno se koristi pri lečenju te se smatra veoma dobrim lekom. Uobičajeno se moči u vodi, te se potom voda insuflira. Također se puši u cigaretama, koristi kao klistir i lek protiv trakavice.

Mapacho se najčešće ne puši, osim u retkim prigodama kao što su razne ceremonije i isceliteljski rituali šamana koji pušu dim u pacijenta tako da ga znaju čak i celog obavit dimom ili ga udišu sukladno ritualu. Rekreacijsko pušenje među plemenima severnozapadne Amazone nije uobičajeno te se zbog toga cigarete retko puše, osim u područjima gdje se plemenski običaji krše zbog akulturacije i dostupnosti komercijalnih cigareta.

Mapacho je veoma važna biljka u životima svih plemena severozapadne Amazonije. Tako je okarakterizirana i znana pod raznim imenima poput lukux-ri, ye’-ma, a’-li, e’-li, mu-lu’, pagári-mulé, kherm'-ba, dé-oo-wé, itd. Igra ulogu u raznim isceliteljskim obredima, važnim plemenskim ceremonijama, te se ponekad koristi rekreacijski. U različitim se formama primenjuje medicinski kao plemenski lek.

U raznim se plemenima različito koristi na razne načine, pa se tako npr. iscedak listova ubrzano trlja na istegnuća i modrice ili se listovi gnječe i stavljaju kao tople obloge oko čireva i inficiranih rana. Pripadnici jednog plemena mešaju zgnječene listove sa uljem palme, te potom utrljavaju u kosu kako bi sprečili otpadanje kose i eventualnu ćelavost. Drugo pleme konzumira sok listova terapeutski za neraspoloženje, pothlađenja i zmijske ugrize. U raznim se plemenima medicinski prakticira i duvanski šmrk ili snuf za razne bolesti, i to posebno pri lečenju plućnih bolesti.

Kao što je spomenuto, puši se u retkim prigodama, na ceremonijama i isceliteljskim ritualima gde šamani ispuhuju dim, pljuju duhanov sok u pacijenta ili ga udišu, i to sve sa pravilnom inkantacijom i ritualom. 

Tokom ceremonija gde se uzima ayahuasca puše se velike cigare koje mogu biti duge i do 90cm. Zapadnija plemena rekreacijski puše manje cigarete u neritualne svrhe što se navodno pripisuje utjecaju kolonizatora koji su došli preko Anda. Još jedan primjer obuhvaća pušenje velikih cigara na festivalima pušenja duhana gdje se slavi inicijacija mladosti u muškost.

Rekreacijska upotreba je najčešće na bazi snufova. Preparacija snufa je slična od plemena do plemena, a priprema se tako da se listovi beru i vješaju kako bi se osušili, ponekad iznad slabe vatrice, te se potom melju, fino filtriraju i miješaju sa otprilike jednakom količinom pepela raznih biljaka. Produkt je na kraju sivkasto zeleni prah. Najpoželjniji izvor pepela za ovu mješavinu je kora stabla divljeg kakaa (Theobroma subincaum). 

Snuf se uzima u bilo koje doba dana ali najčeće predvečer kada se također uzima i koka. Uobičajeno se mješavina šmrče sama ali se u mješavinu zna dodavat i papar kako bi snuf bio što efektniji.

U rijetkim situacijama i pri posebnim festivalima, članovi nekih plemena znaju miješat praškastu koku sa duhanskim snufom. Tijekom takvih festivala i plesova duhanski se snuf konzumira u enormnim količinama, te često i sa ayahuascom kod nekih plemena. Snuf se konzumira pomoću cijevčica napravljenih od šupljih ptičjih kostiju, te ponekad pomoću dugih cijevčica napravljenih od biljnih stabljika. Gotovo sva plemena sjeverozapadne Amazone koriste mapacho kao snuf.

Žvakanje listova se također prakticira među brojnim plemenima, te tako pripadnici jednog plemena drže maleni komadić lista u donjoj usnici po cijeli dan, dok drugi miješaju prah koke sa listovima te potom žvaču. 

Sok duhana se među nekim plemenima uzima sa ayahuascom ili maikojom (Brugmansia suaveolens ili anđeoska truba). Među jednim plemenom samo šaman može konzumirat sok listova kroz nosnice dok ga ostali muškarci piju.

Mestizo ajahuascerosi Perua koriste mapacho kao dodatak svetom piću ayahuasci tako da drobe i melju listove sa slinom, te potom ostavljaju sok preko noći unutar izbušene rupe u kori vrste drveta Trichilia tocachcana, vjerojatno zbog toksičnog biljnog soka koji kaplje u sam pripremljen sok duhana. 

Kod drugog plemena glavni šaman čini svoje učenike da punim gutljajem popiju sok što potom izazove povraćanje i eventualnu narkozu. Pripadnici drugog plemena piju sok pri inkantacijama, vizionarskim potragama, preparacijama za bitku, pobjedničkim slavljima i vračanjima, te čak i žene piju sok pri vjenčanjima i inkantacijama.

Lizanje duhana se također prakticira diljem sjevernozapadne Amazone iako nije uobičajeno u ostalom dijelu. Duhan se pretvara u gusti sirup zvan ambil. “Civilizirani” ilanerosi Venezuele i Kolumbije također uzimaju duhan u ovom obliku te ga nazivaju chimb. Nije poznato da li su to poprimili od indijanskih plemena ili obrnuto, ali je poznato da se ovakav način konzumacije koristio kod jednog već izumrlog plemena u Venezueli.

Ambil se uobičajeno konzumira u rano predvečer skupa sa kokom. Sirup se nanosi na desni prstom ili štapićem, te se guta veoma polako sa slinom i prahom koke. Ostatak, odnosno talog formiran sporom evaporacijom vodenih ekstrakata listova duhana miješa se sa solju dobivenom ispiranjem pepela raznih vrsta biljaka. Kod jednog plemenom svaki muškarac može spraviti ambil, te nema posebnog sata ili ceremonije povezanog sa njegovom preparacijom.

Aplikacija i konzumacija duhana u nekoj drugoj formi, npr. rektalno, nije znana u Južnoj Americi, osim među jednim plemenom koje obitava u Ekvadoru gdje se aplicira klistiranjem samo ili izmiješano skupa sa ayahuascom. Ayahuasca se pije u više navrata naizmjenično sa gutanjem duhanskog soka kako bi se induciralo povraćanje i inicijacija čišćenja prije same upotrebe izmiješanog klistira od ayahuasce i duhana. 

Zna se koristiti i u kombinaciji sa meksičkom kaljužnicom (Tagetes lucida). Navodno su je Azteci koristili na svojim ceremonijama posvećenim mrtvima, dok je neka druga plemena upotrebljavaju isključivo zajedno sa mapachom prilikom konzumacije peyote kaktusa ili nekih drugih halucenogena kako bi inducirali jasnije i manje zastrašujuće vizije. 

Na istoku južno od Turske, N. rustica koristi se zajedno sa pepelom nekog drveća kako bi se proizvelo sredstvo za šmrkanje zvano maraş out.

U Rusiji se ova biljka naziva makhorka, te se tamo pušila sve dok komercijalni normalni duhan nije postao široko dostupan poslije Drugog svjetskog rata, ali se još i danas konzumira među ruskim seljacima i farmerima.

U Vijetnamu se se uobičajeno puši poslije ručka na pun stomak kako bi se pripomoglo probavi, uz zeleni čaj ili lokalno pivo. Dim thuoc laa dovodi do preplavljenja nikotina u krvotoku što uzrokuje jaku vrtoglavicu koja traje i po nekoliko sekundi. Zanimljivo je spomenuti da su čak teži pušači običnog duhana imali problema sa intenzivnim volumenom dima, te su nuspojave bile mučnina i povraćanje.

Glavna razlika između pušenja thuoc laa i drugih duhana je u načinu konzumacije. Koristi se vodena lula ili od bambusa zvana điếu cày (farmerska lula) ili keramička nargila zvana điếu bát. Lula se puni adekvatnom količinom vode, te se u punjenje lule stavlja mala količina duhana. Pali se šibicama, te će Vijetnamac pristojno odbiti upaljač te umijesto njega upotrijebiti zapaljeni mali komad kore drveta ili papira. Zažaruje se i uvlači dok se lula ne napuni dimom, te se tek potom dim uvlači u pluća dižući lulu u gotovo okomit položaj kao da se dim ispija. Pri samom se ispuhivanju dim ponovno ispuhuje iz pluća u lulu kako bi povratno zažario duhan u luli.

uzgoj: vrste roda Nicotiana su veoma prilagodljive te će opstati u područima hladne klime iako potječu iz tople suptropske regije. Tako da kad posadimo biljku, sjeme koje izproducira će nam dat otpornije varijetete prilagodljivije našoj lokalnoj klimi u kojoj ih uzgajamo. Mogu biti zasijane u proljeće, te će već u ljeto cvjetati, a samo sjeme ćemo već imati prikupljeno u ranu jesen. Za dobar rast treba puno gnojiva i dosta mjesta za širenje korijenja.

Veoma obilno rađa sjemenom koje može biti posađeno bilo kada u proljeće, ali je bolja sadnja prije u ranije proljeće radi boljeg i izdašnijeg rasta. Može se saditi u sjemena korita i posude, te direktno u tlo ako je dovoljno toplo. 

Pri uzgoju iz sjemena sjeme pošpricamo po površini supstrata, te je najbolje zalijevati rastućom kapilarnom metodom gdje vodu sipamo u tanjurić ispod posude i čekamo da se većina tla ovlaži, te tada mičemo posudu iz tanjurića i puštamo da se polako tlo izdrenira. Kako bi sjeme proklijalo zahtjeva neku relativnu temperaturu od 21°C i svijetlo bez neke velike prozračnosti. Pri takvim idealnim uvjetima sjeme bi trebalo isklijati za nekih tjedan dana. 

Klijanci bi trebali biti presađeni kao jako mali u roku od tjedan dana nakon proklijanja iz sjemena. Ako presađivanje radimo kasnije onda može lako doći do oštećenja korijena što tada rezultira veoma siromašnim, ljigavim i usporenim rastom do kraja života biljke.

Iako zahtjevaju dosta mjesta, mogu biti uspiješno sađene u posudama. Stoga bi bilo najbolje uzeti poveću posudu u koju ćemo staviti dosta bogatog komposta, odnosno hranjive zemlje. U posudama će zahtjevati dnevno regularno zalijevanje tijekom najtoplijeg ljetnog razdoblja.